Dubrovnik Stari grad - Povijest
Povijest Starog grada Dubrovnika
Da biste razumjeli Dubrovnik, prvo morate shvatiti što je nekada bio: slobodna republika koja je opstala gotovo pet stoljeća zahvaljujući inteligenciji, diplomaciji i gotovo tvrdoglavom inzistiranju na neovisnosti. Osnovano u sedmom stoljeću od strane rimskih izbjeglica koje su bježale od slavenske invazije Epidauruma – modernog Cavtata, nekoliko kilometara južnije – naselje koje će postati Dubrovnik izraslo je na malom stjenovitom otoku odvojenom od kopna plitkim kanalom.
Taj je kanal na kraju zatrpan tijekom dvanaestog stoljeća kako bi se formirao Stradun, koji je i danas glavna arterija starog grada. Ali čak i prije toga, grad je započeo svoj dugi uspon pod imenom Ragusa – ime koje najvjerojatnije potječe od latinske riječi za stjenoviti rt na kojem se nalazio.
Pomorska sila koja će supariti Veneciji
Dubrovačka Republika – službeno proglašena 1358. nakon što se oslobodila mletačke vlasti – postala je jedan od najsofisticiranijih gradova-država u srednjovjekovnom Mediteranu. Na svom vrhuncu u petnaestom i šesnaestom stoljeću, dubrovački trgovački brodovi plovili su do svake veće luke u Europi, Levantu i sjevernoj Africi. Flota republike bila je treća najveća na svijetu. Njezini trgovci bili su među najbogatijima u poznatom svijetu.
Međutim, ono što je Ragusu učinilo izvanrednom nije bilo samo njezino bogatstvo, već i mehanizmi koje je koristila za njegovu zaštitu i održavanje. Dubrovačkom republikom upravljalo je plemićko vijeće s rektorom koji je služio jedan tridesetodnevni mandat – rani eksperiment u sprječavanju tiranije. Trgovina robljem ukinuta je 1416. godine, mnogo prije nego što je većina svijeta smatrala tako nešto zamislivim. Uspostavila je jedan od najranijih sustava javnog zdravstva na svijetu, stavljajući brodove u karantenu tijekom Crne smrti. Izgradila je bolnice, sirotišta i ljekarnu – Staru ljekarnu franjevačkog samostana, koja i danas radi – koja datira iz 1317. godine, što je čini jednom od najstarijih funkcionalnih ljekarni na svijetu.
Ragusin veliki suparnik bila je Venecija, dominantna jadranska sila koja je kontrolirala veći dio hrvatske obale. Dvije republike stoljećima su kružile jedna oko druge s opreznim poštovanjem gotovo ravnopravnih. Ragusa je plaćala danak Osmanskom Carstvu – ne iz slabosti, već kao proračunatu diplomatsku policu osiguranja koja joj je kupila slobodu trgovine diljem istočnog Mediterana i zaštitila je od osmanske agresije dok su Mlečani iscrpljivali sebe boreći se u beskrajnim ratovima.
Potres 1667. i Velika obnova
Dana 6. travnja 1667. dogodila se katastrofa. Razorni potres pogodio je Ragusu, usmrtivši gotovo dvije trećine stanovništva grada – neke procjene govore o 5000 poginulih u gradu s otprilike 7000 stanovnika. Grad je gorio danima nakon toga. Potres je razorio republiku na načine koje vrijeme nikada nije sasvim zacijelilo; stare plemićke obitelji bile su devastirane, gospodarstvo je bilo potreseno iz temelja, a suparnici su brzo djelovali kako bi iskoristili slabost.
Međutim, ono što se izronilo iz ruševina bilo je nešto izvanredno. Dubrovački građani – s otpornošću koja je ovdje kao da je bila u vodi – obnovili su je. Grad koji se uzdigao iz ruševina bio je veličanstveniji nego prije, izgrađen u skladnom kasnobaroknom stilu koji dubrovačkom starom gradu daje velik dio njegove današnje vizualne cjelovitosti. Stradun je postavljen u svom sadašnjem obliku, katedrala je obnovljena, a palače su restaurirane. Potres je izbrisao srednjovjekovni grad; ono što ga je zamijenilo bilo je barokno remek-djelo.
Kraj Republike i opsada 1991.
Dubrovačka Republika preživjela je potres, ali nije mogla preživjeti Napoleona. Godine 1806. francuske su snage okupirale grad, a 1808. republika je formalno raspuštena – čime je okončana više od četiri stoljeća neovisnosti. Dubrovnik je pripao Habsburgovcima, zatim Jugoslaviji, a konačno novoj neovisnoj Hrvatskoj 1991. godine.
Ta je godina donijela užas kakav grad nije vidio stoljećima. Kada su započeli jugoslavenski ratovi, srpsko-crnogorske snage Jugoslavenske narodne armije opsjedale su Dubrovnik – grad bez vojnog značaja – osam mjeseci, bombardirajući ga topništvom pred očima cijelog svijeta. Granate su oštetile ili uništile otprilike dvije trećine zgrada u starom gradu, razbile srednjovjekovne krovne crijepove i ubile stotine civila.
Međunarodna zajednica bila je ogorčena. UNESCO je brzo reagirao kako bi koordinirao obnovu koja je postala jedna od najvećih i najpedantnijih u europskoj povijesti. Obrtnici su dovedeni kako bi nabavili i izrezali isti vapnenac s otoka Korčule koji se koristio stoljećima. Krovni crijepovi su usklađeni s povijesnim fotografijama. Do sredine 1990-ih, dubrovački ožiljci su uglavnom zacijelili – iako će oni koji pažljivo pogledaju primijetiti razliku u nijansi između starih i novih crijepova.
To što grad nije samo preživio, već je i napredovao, svjedoči o istoj tvrdoglavoj vitalnosti koja je tako dugo održavala neovisnost Dubrovačke Republike. Povijest dubrovačkog Starog grada u svojoj je srži priča o gradu koji je odbio nestati.